|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ime: Pakleni život
Mjesto radnje: Syder
Vrijeme radnje: 21. st.
{1.}{2.}{3.}{4.}{5.}{6.}{7.}{8.}{9.}{10.}{11.}{12.}{13.}{14.}{15.}{16.}{17.}{18.}{19.}{20.}{21.}{22.}{23.}{24.}{25.}{26.}{27.}{28.}{30.}{31.}{29.}
Copyright © 2009.
By: Mary Jane
Freddy je zamišljeno sjedio u dvorištu vatrogasne postaje.
Tjedan dana je prošlo od Deanove smrti, stvari s Mary Jane se nisu promjenile jer nije željela progovoriti ni riječ s njime, a kad je pričao na samo s Danijom, rekla mu je kako Mary Jane misli da je najbolje da ne pričaju neko vrijeme kako bi ga mogla lakše zaboraviti i prihvatiti kao prijatelja iako je to bilo preteško.
Gledao je u sučano, plavo i beskrajno nebo koje je inače volio gledati kako bi se opustio i prestao razmišljati o stvarima koje su ga tištile, ali već neko vrijeme ne možeprestati razmišljati o njima. Ne zna što napraviti s bivšom djevojkom. Previše mu je bilo stalo kako bi ju samo tako pustio da ode od njega i da više nisu u vezi, a pogotovo da ne progovaraju ni riječ danima.
Pitao se kako bi ju mogao vratiti, a da ne ostavi posao kojeg je volio iako je bio jako težak i opasan za život, ali Mary Jane mu je opet bila jako važna i to previše... Lagano je lupkao glavom od kameni zid pokušavajući shvatiti što napraviti, kako najbolje postupiti da ju vrati, a pod hitno ju je ponovno želio imati kraj sebe.
„Freddy!“ –prodermao ga je Victor.
„Da?“ –okrenuo se prema njemu.
„Zovem te već neko vrijeme.“
„Zamislio sam. Trebao si nešto?“
„Da. Požar kraj mora!“
„Odlično!“ –dignuo se sa stolice. „Kao da nemam ništa pomatnije nego gasiti jebeni požar!“
„Dobro si?“ –upitao ga je William.
„Zašto ne bi bio dobro?“ –pogledao ga je krajičkom oka. „Sve ide niz brdo... Savršeno sam!“
„Siguran si da želiš ići s nama?“ –nastavio je Nigel. „Ako se ne osjećaš dobro... Možeš ostati! Slobodno mogu povesti nekog drugog!“
„Rekao sam da nemam što raditi!“ –odvratio je živčano i počeo oblačiti vatrogasno odjelo.
Društvo se pogledalo, slegnuli su ramenima i pratili su ga.
Freddy je gledao kroz prozor put kojim su išli. Dugo nije pratio put kojim bi išli kad bi se vozili prema požaru pošto bi pričao sa prijateljima, smijao se i zabavljao, a sada nije imao razlog zbog svega toga jer se nije osjećao najbolje. Crnilo se pojavio iznad grada. Pogledao je u nebo i bilo je crno. Spremalno se nevrijeme. Uzdahnuo je i pogledao ispred sebe, te primjetio poglede svojih kolega na sebi. Sklonio je pogled jer nije želio gledati njihove upitne poglede.
Uskoro su se zaustavili kraj plaže i vatrogasci su iskočili iz kombija. Bolničari, kraj njihovog kamijoneta, su pregledavali tinejdžere. Freddy ih je gledao iz daljine i bio je pomalo bjesan. Odmahnuo je glavom i krenuo prema njima, a William je zbunjeno gledao za njim.
„Tko je kriv za požar?“ –upitao ih je, a svi su podignuli ruku. „Jeste li vi normalni?!“
„Gospodine, smirite se!“ –pogledao ga je jedan od bolničara.
„Ne mješajte se u ovo!“ –okrenuo se ljutito prema njima, pa je ponovno pogledao u preplašene tinejdžere. „Mislite da je vatra igra, ha?!“
„Freddy, smiri se!“ –Nigel ga je progurao dalje.
„Trebaju znati, Nigel!“
„Začepi, ok?! Nemoj da te pošaljem odmah kući! Smiri se malo!“
„Idi k vragu...“ –podignuo je ruke u zrak i ljutito de udaljio.
Nigel je pogledao u Williama i Victora koji su gledali zbunjeno u njega i odmahnuli glavom. On je uzdahno, odmahnuo glavom i nastavio hodati prema kamijonu kako bi počeli gasiti požar, razmišljajući o Freddijevom novom ponašanju.
Dok su njegovu kolege gasili požar, on je pomagao, ali više je gledao oko sebe i pratio cijelu situaciju. Razne stvari su mu se motale po glavi i morao je razmisliti što učiniti, kako... zašto, što je najbolje za njega... Više ništa nije znao... Nije znao što treba učiniti, kako se ponašati niti što učiniti od svoga života. Bio je zbunjen... previše da bi mogao razmisliti, pa se trgnuo i ozbiljnije počeo raditi svoj posao i pomagati ugasiti vatru kako se nebi proširila prema šumici kraj plaže.
Mary Jane je sjedila u sobi, promatrajući Oscara kako spava u krevetu. Bio je tako maleni, nježan... Pitala se da li će se njen sin sjećati strica, njenog najdražeg i jedinog brata, kojeg je izgubio. Pričat će mu o njemu kako bi se sjećao i znao da je nekad davno imao važnu osobu kraj sebe koju, nažalost, više neće imati.
Uzdahnula je, dignula se sa mekanog kreveta i pogledala je kroz prozor. Vrijeme je bilo oblačno, ružno i kao da se spremalno nevrijeme. To nevrijeme se nalazilo i u njeno srce jer je bila usamljena, slomljena i tužna, a brat joj je užasno nedostajao, kao i veza sa Freddijem. Znala je da ga voli i da on nju voli, ali nije si smijela dopustiti da mu se vrati kako ne bi opet tugovala i umirala od boli kao što je umirala zbog nedostatka brata.
Izašla je iz sobe i spustila se niz stepenice. Čula je glasove iz dnevnog boravka, pa je ušla i ugledala Freddija unutra. Njihovi pogledi su se susreli, ali on je bio prvi koji je pomaknuo pogled. Nije mu bilo svejedno što je bila tamo, a ni su bili u vezi više.
„Oh, Mary Jane, ovdje si!“ –pogledao ju je Victor. „Mislio sam da si se otišla prošetati!“
„Ružno vrijeme je, pa nisam htjela izvesti Oscara vani.“ –odgovorila je i sjela nasuprot njih.
„U redu...“ –uzdahnula je Dania. „Sad kad ste svi ovdje, moram vam reći nešto!“
Društvo se okrenulo prema njoj, a on ih je u tišini promatrala. Mogli su vidjeli maleni strah na licu, ali ubrzo se pojavio osmijeh koji je jako začudio ukučane.
„Trudna sam!“ –rekla je.
„Ha?!“ –uzviknuli su ostali.
„Išla sam jučer kod doktora zbog tableta za smirenje i rekao mi je kako ne bi smijela piti kad sam u drugom stanju!“ –uzvratila je nasmiješeno. „Mjesec i pol dana sam trudna. Nažalost, Dean neće nikada saznati za to, ali... Ova beba mi daje snagu za život!“
„Tako mi je drago, sisterice!“ –poljubio ju je Victor.
„Čestitam!“ –Freddy ju je zagrlio.
„Jako mi je drago, Dania!“ –nasmiješeno će Mary Jane, zagrlivši ju i ponovno je sjela na svoje mjesto. „Očito sada svi imamo snagu za život!“
„Tvoje dijete će imati sve što bude želilo. Budi sigurna u to!“ –rekao joj je odlučno brat.
„Odlazim...“ –uzvratila je ozbiljnim glasom Mary Jane.
Victor, Dania i Freddy su se naglo okrenuli prema njoj, a osmijeh s lica im je ubrzo nestao. Nisu mogli vjerovati što su u onom trenutku bili čuli i pokušavali su se razuvjeriti u to da je ona rekla kako odlazi, ali njen izraz lica im je dokazao da misli ozbiljno.
„Odlaziš?“ –upitala je Dania.
„Da.“ –klimnula je glavom.
„Kako to misliš?“ –dodao je Victor zbunjeno.
„Selim se kod tebe već slijedećeg tjedna.“ –odgovorila je.
Freddy se naglo dignuo sa fotelje i izašao je iz dnevnog boravka. Djevojka je gledala za njim. Osjećala je kako joj srce ubrzano kuca zbog njegovog ponašanja jer je znala da mu nije svejedno kad je čuo za njenu odluku. Uzdahnula je i okrenula prema Victoru i Daniji koji su je zbunjeno i pomalo tužno promatrali.
„Zašto odlaziš?“ –nastavila je Dania.
„Ne mogu više biti ovdje.“ –uzdahnula je.
„Dosadili smo ti?! –upitao je Victor osmijehom.
„Ma niste, budalo!“
„Onda zašto odlaziš?“
„Trebam vremena za sebe. Trebam se malo odmoriti od svega! Teta mi je rekla da će se brinuti o Oscaru dok ja budem radila. Našla mi je posao u restoranu kraj njene kuće!“
„Ali zašto odlaziš?!“ –Dania je odmahnula glavom. „Predpostavljam da je to zbog Deana, ali i nama nedostaje, pa nećemo otići!“
„Znam!“ –klimnula je glavom. „Ne odlazim zauvijek. Dolazit ću vas posječivati svako toliko, ali živjet ću kod tete. Za godinu dana se vračam živjeti s vama, budite sigurni!“
„Obečaješ?“ –upitao ju je Victor.
„Obečajem!“ –nasmiješila se. „Previše mi je stalo da bi vas napustila zauvijek, ali... samo trebam malo slobodnog prostora!“
„Glavno da nam se vratiš!“ –nadodala je Dania. „Dođi!“
Djevojka se dignula i sjela je između Danije i Victora koji su je snažno zagrlili kao i ona njih. Voljela ih je, obožavala i jednostavno nije mogla otići dovoljno daleko da bude zauvijek odvojena od njih. Previše su joj značili da ih samo tako napusti, ali trebala je malo mjesta za sebe kako bi pokušavala živjeti samo na bratovo sjećanje. Najgore od svega joj je... udaljiti se od Freddija.
